Kućni zatvor i alternativno kažnjavanje

Kućni zatvor i alternativno kažnjavanje

Kazna zatvora predstavlja ograničenje slobode prestupnika odlukom suda u postupku u kome je utvrđeno da se radi o počiniocu krivičnog dela.  Vremenski kontekst njenog nastanka se uglavnom vezuje za prelaz iz srednjeg u novi vek.

Međutim, i pre njenog nastanka je postojao način kažnjavanja lišenjem slobode koji predstavljaju preteču savremenoj kazni zatvora. Tako su mnogi srednjovjekovni gradovi imali lokalne tamnice, po pravilu izuzetno malog kapaciteta, u koje je moglo stati od dvadeset do trideset zatočenika. Današnje kaznene ustanove potiču upravo od takvih tamnica, u koje su zatvarana lica, koja je po tadašnjim shvatanjima trebalo „popraviti“. Krajem XVIII i početkom XIX veka kazna lišenja slobode se javlja kao posebna mera u registru krivičnih sankcija, a sa njom i kazneni zavodi kao ustanove za njeno izvršenje.

Ukoliko imamo u vidu sve loše posledice koje proizvodi kazna zatvora, sama se po sebi nameće opravdanost alternativnih kazni. Poimanje i tumačenje alternativnih sankcija u evropskom krivičnom zakonodavstvu ukazuje na višeznačnost same odrednice.

Pojedina zakonodavstva kaznu kućnog zatvora sa elektronskim nadzorom  tumače kao alternativu zatvorskoj kazni (Češka), dok druga (Austrija, Poljska) kaznu elektronskog nadzora u mestu stanovanja vide kao vid služenja zatvorske kazne. Kombinovanje kazni koje zamenjuju zatvor je moguće u Holandiji i Češkoj. Nemačko zakonodavstvo ne koristi odrednicu alternativna kazna, već elektronski nadzor vezuju za  “uslovno odlaganje izvršenja kazne“.

Pre nego što je stupio na snagu Zakon o izvršenju krivičnih sankcija („Sl. glasnik RS“, br. 55/2014 ) koji je trenutno na snazi, prethodni Zakon o izvršenju krivičnih sankcija je predviđao mogućnost izvršenja kazne zatvora bez napuštanja prostorija u kojima osuđeni stanuje tzv. „kućni zatvor“ i to sa elektronskim nadzorom ili bez njega.

Dakle, bilo je neophodno najpre da sud izrekne kaznu zatvora i da ona postane pravosnažna, kako bi se kasnije uz druge uslove, mogla tražiti zamena samoga izvršenja kazne zatvora u „kućni zatvor“. Srbija je prva zemlja na Balkanu koja je počela primenu elektronskog nadzora tokom izvršenja kazne u prostorijama u kojima osuđenik stanuje.


Nemogućnost zamene izrečene kazne zatvora izdržavanjem iste u prostorijama stanovanja, bez napuštanja prostorija

Dana 01.06.2014. godine stupio je na snagu novi Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, čija primena je počela dana 01.09.2014. godine. Pomenutim zakonom nije predviđen institut zamene kazne zatvora izdržavanjem iste u prostorijama stanovanja, bez napuštanja prostorija, te ne postoji zakonska mogućnost osuđenog lica da podnese predlog da mu se omogući da kaznu zatvora izdržava u prostorijama stanovanja bez napuštanja istih i to od 01.09.2014. godine, odnosno od dana početka primene Zakona o izvršenju krivičnih sankcija. Nakon što je okrivljeni osuđen na izdržavanje kazne zatvora, ne postoji mogućnost zamene kazne zatvora izdržavanjem navedene kazne u prostorijama u kojima okrivljeni stanuje.

Dakle, u skladu sa novim Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u izreci presude mora biti eksplicitno navedeno da se okrivljeni osuđuje na izdržavanje kazne zatvora koja će se izvršiti u prostorijama stanovanja okrivljenog. Ne postoji mogućnost naknadne zamene izrečene kazne zatvora, tako što bi se izdržavanje navedene kazne odslužilo u prostorijama stanovanja okrivljenog.


Zabrana napuštanja stana

Jedna od mera za obezbeđenje prisustva okrivljenog radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka jeste zabrana napuštanja stana.

Naime, sud može zabraniti okrivljenom da bez odobrenja napusti stan u kojem boravi i odredi uslove pod kojima će boraviti u stanu, npr.može zabraniti okrivljenom da koristi telefon i internet ili da prima posete drugih lica u stanu, ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi okrivljeni mogao pobeći ili okolnosti predviđene u članu 211 stav 1 tačke 1,3 i 4  Zakonika o krivičnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013 i 55/2014 ) koji predviđa razloge za određivanje pritvora i glasi:

Pritvor se može odrediti protiv lica za koje postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično delo ako:

– se krije ili se ne može utvrditi njegova istovetnost ili u svojstvu optuženog očigledno izbegava da dođe na glavni pretres ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bekstva;

–  osobite okolnosti ukazuju da će u kratkom vremenskom periodu ponoviti krivično delo ili dovršiti pokušano krivično delo ili učiniti krivično delo kojim preti;

–  je za krivično delo koje mu se stavlja na teret propisana kazna zatvora preko deset godina, odnosno kazna zatvora preko pet godina za krivično delo sa elementima nasilja ili mu je presudom prvostepenog suda izrečena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a način izvršenja ili težina posledice krivičnog dela su doveli do uznemirenja javnosti koje može ugroziti nesmetano i pravično vođenje krivičnog postupka.

Okrivljeni kome je izrečena mera zabrane napuštanja stana je u obavezi da obavesti poverenika iz organa uprave nadležnog za izvršenje krivičnih sankcija o svakom napuštanju stana, razlogu kao i mestu na kome se trenutno nalazi. Izuzetak kada je okrivljenom licu dozvoljeno napuštanje stana bez odobrenja predstavlja slučaj kada je okrivljenom ili licu sa kojim on stanuje neophodna hitna medicinska intervencija, kao i kada je napuštanje stana neizbežno radi sprečavanja ili izbegavanja ozbiljne opasnosti po život ili zdravlje ljudi ili imovinu većeg obima.

Sud može naložiti da se prema okrivljenom kome je određena mera zabrane napuštanja stana primeni elektronski nadzor, kao vid kontrole primene date mere. Naime, uređaj za lociranje, odnosno odašiljač, stavlja se na zglob ruke ili noge okrivljenog uz davanje uputstva o načinu rada uređaja. Ovlašćeno stručno lice rukuje uređajem kojim se daljinski prati kretanje okrivljenog i njegov položaj u prostoru – prijemnik. Elektronski nadzor obavlja organ uprave nadležan za izvršenje krivičnih sankcija ili drugi državni organ određen zakonom.

Neophodno je istaći da u toku istrage, rešenje o određivanju, produženju ili ukidanju mere zabrane napuštanja stana donosi sudija za prethodni postupak, a nakon podignute optužnice navedeno rešenje donosi veće. Okrivljeni i njegov branilac imaju pravo da izjave žalbu protiv navedenog rešenja, ali žalba ne zadržava izvršenje rešenja.

U rešenju o izricanju mere zabrane napuštanja stana okrivljeni se upozorava da se protiv njega može odrediti pritvor ako prekrši izrečenu zabranu.

Mera zabrane napuštanja stana može trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravnosnažnosti presude, odnosno do upućivanja okrivljenog na izdržavanje krivične sankcije koja se sastoji u lišenju slobode. Sud je dužan da svaka tri meseca ispita da li je dalje trajanje mere opravdano.


Zaključak

Sa temelja civilizacijskih i humanističkih tokova, a pogotovo ljudskih prava, najvrednije pravo je pravo na život, te je opravdan razlog za napuštanje smrtne kazne. Na drugom mestu u skali ljudskih prava, je pravo na slobodu kretanja, te je stoga pravna tendencija napuštanje i same kazne zatvora, ili njeno što humanije izvršenje. Ne treba zaboraviti da su u starom i srednjem veku glavne kazne bile smrtna tj. kapitalna, a pored toga i telesna kazna. Tek kasnije vidimo da je kažnjavanje bilo usmereno na isključenje slobode kretanja (tamnica, a kasnije zatvor), pa se iz toga može zaključiti da se sadašnje tendencije u razvoju penologije kreću ka kućnom ograničenju slobode kretanja, što je daleko humanije po osuđena lica.