REČ ADVOKATA-česta pitanja

REČ ADVOKATA-česta pitanja

PORODIČNO PRAVO
#1 Šta je vanbračna zajednica i kako se dokazuje njeno postojanje?
Shodno članu 4. Porodičnog zakona („Sl. glasnik RS”, br. 18/2005) vanbračna zajednica je trajnija zajednica života žene i muškarca, između kojih nema bračnih smetnji (vanbračni partneri).
Kako bi postojala vanbračna zajednica potrebno je da budu ispunjena dva uslova, odnosno da je reč o trajnijoj zajednici života žene i muškaraca i da u tako zasnovanoj zajednici nema bračnih smetnji. Bračne smetnje, odnosno smetnje za zasnivanje braka jesu bračnost, nesposobnost za rasuđivanje, srodstvo, starateljstvo, maloletstvo ili mane volje, čije prisustvo onemogućava da lice zasnuje bračnu zajednicu, a samim tim i vanbračnu.
Problem prilikom određivanja pojma vanbračne zajednice javlja se kada je potrebno odgovoriti na pitanje šta se smatra trajnijom zajednicom života. Većina pravnih sistema, pa tako i naš, u suštini izbegava da definiše trajanje vanbračne zajednice striktnim određivanjem roka njenog trajanja (na primer, da navede da je vanbračna zajednica trajnija ukoliko traje 3, 4… 10 godina). Povodom tog pitanja u praksi je prilikom definisanja pojma trajnije zajednice zauzet stav da nije od suštinskog značaja činjenica da je vanbračna zajednica dugotrajna, već je važnije da partneri koji žive u vanbračnoj zajednici imaju nameru da zasnuju zajednicu života čije trajanje nije bilo privremeno ili ograničeno. Dakle, bitna je svest, odnosno volja vanbračnih partnera vezana za tu činjenicu. Postojanje vanbračne zajednice, kao i njeno trajanje može se dokazivati različitim dokaznim sredstvima, na primer, saslušanjem vanbračnih partnera, svedočenjem suseda, računa koji dokazuju da su kupljene stvari koje će se koristiti u zajedničkom domaćinstvu (na primer, kupovina bračnog kreveta).
#2 Kada se može produžiti roditeljsko pravo i koje su posledice produženja roditeljskog prava?
Roditeljsko pravo može se produžiti i posle punoletstva deteta, ukoliko ono zbog smetnji u psihofizičkom razvoju nije u mogućnosti da se stara o sebi niti o zaštiti svojih prava i interesa, odnosno ukoliko zbog bolesti ili smetnji u psihofizičkom razvoju svojim postupcima neposredno ugrožava sopstvena prava i interese, odnosno prava i interese drugih lica.
Kako bi se utvrdilo da li lice ima bolesti ili smetnje u psihofizičkom razvoju, merodavna su pravila koja su sadržana u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, povreda i uzroka smrti. Bolest može da bude somatske – fizičke ili mentalne prirode, kao i kumulativno psihosomatske prirode.
O produženju roditeljskog prava sud rešava u vanparničnom postupku, a zahtev za pokretanje postupka produženja roditeljskog prava, potrebno je podneti neposredno pre punoletstva deteta, jer punoletstvom deteta po sili zakona prestaje roditeljsko pravo.
Prilikom produženja roditeljskog prava sud je u obavezi da donese odluku o poslovnoj sposobnosti, odnosno da utvrdi da li je dete nad kojim je produženo roditeljsko pravo, potpuno ili delimično lišeno poslovne sposobnosti. Ukoliko je potpuno lišeno poslovne sposobnosti, može zaključivati sve poslove kao i mlađi maloletnik, odnosno poslove kojima stiče isključivo prava, poslove kojima ne stiče ni prava niti obaveze, kao i poslove malog značaja. Kada je reč o licu koje je delimično lišeno poslovne sposobnosti, njegova poslovna sposobnost je izjednačena s poslovnom sposobnošću starijeg maloletnika (deteta preko 14 godina starosti), te može zaključivati pravne poslove kao i mlađi maloletnik, pravne poslove uz prethodnu ili naknadnu saglasnost staratelja, kao i potpuno samostalno raspolagati svojom zaradom, kao i imovinom koju je stekao svojim radom. U slučaju produženja roditeljskog prava, brigu nad licem nad kojim je produženo roditeljsko pravo nastavljaju roditelji na način kao i pre punoletstva deteta. U slučaju da prestanu razlozi koji su doveli do produženja roditeljskog prava, sud može da donese odluku o prestanku potrebe za produženjem roditeljskog prava.
#3 Na koji se način utvrđuje očinstvo i materinstvo deteta začetog uz biomedicinsku pomoć?
Začeće uz biomedicinsku pomoć jeste pojam koji obuhvata različite reproduktivne tehnologije telesnog ili vantelesnog začeća, koje se primenjuju u svim slučajevima kada začeće deteta iz različitih razloga nije moguće ostvariti prirodnim putem. Tehnike začeća deteta uz biomedicinsku pomoć su različite, a obuhvataju začeće deteta donacijom jajne ćelije, embriona, donaciju semenih ćelija i surogat materinstvo.
Porodičnim zakonom („Sl. glasnik RS”, br. 18/2005) regulisane su situacije utvrđivanja materinstva i očinstva u slučaju začeća uz biomedicinsku pomoć. Na osnovu člana 57. Zakona predviđeno je da je majka deteta začetog uz biomedicinsku pomoć žena koja ga je rodila. Ukoliko je dete začeto uz biomedicinsku pomoć darovanom jajnom ćelijom, materinstvo žene koja je darovala jajnu ćeliju ne može se utvrđivati.
Utvrđivanje materinstva deteta začetog uz biomedicinsku pomoć regulisano je na identičan način kao i u slučaju prirodnog začeća, te prema tome žena koja je darovala jajnu ćeliju nema pravo da zahteva da se utvrđuje njeno materinstvo. Činjenica, međutim, da je majka deteta žena koja ga je rodila, ukazuje na to da je surogat materinstvo zabranjeno u našem pravnom sistemu. Za razliku od Porodičnog zakona koji samo ukazuje na činjenicu da je surogat materinstvo zabranjeno u našem pravu, Zakonom o lečenju neplodnosti postupcima biomedicinski potpomognutog rođenja („Sl. glasnik RS”, br. 72/2009) u članu 56. izričito je zabranjeno surogat materinstvo, te je predviđeno da je zabranjeno uključiti ženu koja ima nameru da dete posle rođenja ustupi trećem licu s plaćanjem bilo kakve naknade ili bez nje, odnosno sa ostvarivanjem bilo kakve materijalne ili nematerijalne koristi, kao i nuđenje usluga surogat majke od strane žene ili bilo kog drugog lica s plaćanjem bilo kakve naknade ili bez nje, odnosno sa ostvarivanjem druge materijalne ili nematerijalne koristi.
Kada je reč o utvrđivanju i osporavanju očinstva deteta začetog uz biomedicinsku pomoć članom 58. Zakona predviđeno je da se ocem deteta koje je začeto uz biomedicinsku pomoć smatra muž majke, odnosno vanbračni partner, pod uslovom da je za postupak biomedicinski potpomognutog oplođenja dao pismeni pristanak. Očinstvo muškarca koji je darovao semene ćelije ne može se utvrđivati.
PORESKO PRAVO
#4 Da li postoji obaveza plaćanja poreza na prenos apsolutnih prava u slučaju raskida ugovora o kupoprodaji nepokretnosti?
Porez na prenos apsolutnih prava plaća se kod prenosa uz naknadu prava svojine na nepokretnosti, prava intelektualne svojine, prava svojine na motornom vozilu, kao i prava korišćenja građevinskog zemljišta. Prenosom uz naknadu smatra se i sticanje prava svojine na osnovu pravnosnažne sudske odluke ili drugog akta državnog, odnosno drugog nadležnog organa s javnim ovlašćenjem, sticanje prava svojine održajem, prenos uz naknadu celokupne imovine pravnog lica, kao i prodaja stečajnog dužnika kao pravnog lica.
Poreska obaveza kod poreza na prenos apsolutnih prava, shodno članu 29. st. 1. Zakona o porezima na imovinu („Sl. glasnik RS”, br. 26/2001… 47/2013), nastaje danom zaključenja ugovora o prenosu apsolutnih prava. Ukoliko ugovorne strane nisu ni započele sa ispunjenjem svojih ugovornih obaveza, ta činjenica ostaje bez značaja za nastanak poreske obaveze, te je poreski obveznik u obavezi da plati porez po osnovu zaključenog ugovora.
Ukoliko se ugovorne strane sporazumeju da raskinu ugovor, za njih nastaje nova obaveza plaćanja poreza na prenos apsolutnih prava, ali sada i po osnovu raskida takvog ugovora. Režim plaćanja poreza na prenos apsolutnih prava će se razlikovati u zavisnosti od činjenice da li su ugovorne strane započele sa ispunjenjem svojih ugovornih obaveza.
Ukoliko su prava i obaveze ugovornih strana iz ugovora o prodaji stana u pretežnom delu ispunjene, ugovor o raskidu tog ugovora s poreskog stanovišta predstavlja zaključenje novog pravnog posla u kome su ugovorne strane promenile svoje uloge (prodavac je postao kupac, a kupac – prodavac) i podležu obavezi plaćanja poreza na osnovu raskida. Ukoliko, međutim, ugovorne strane nisu započele sa ispunjenjem svojih ugovornih obaveza, onda se one mogu osloboditi plaćanja poreza na prenos apsolutnih prava po osnovu raskida ugovora. Oslobađanje važi samo za raskid ugovora, dok poreski obveznik mora platiti porez na prenos apsolutnih prava po osnovu inicijalno zaključenog ugovora. Oslobađanje plaćanja poreza po osnovu raskida biće moguće samo u situacijama kada su ugovorne strane dokumentovale da nisu započele sa izvršenjem ugovora. Prema tome, poreski organ će u svakom konkretnom slučaju ceniti da li postoji mogućnost oslobađanja plaćanja poreza.
#5 Da li postoji mogućnost refundacije PDV-a za kupca prvog stana u staroj gradnji?
Pravo na refundaciju PDV-a ima kupac prvog stana koji kupuje stan u novogradnji, odnosno stan koji pre toga nije bio u pravnom prometu, što konkretno znači da ne postoji mogućnost refundacije PDV-a za kupca prvog stana u starogradnji. Navedeno, međutim, ne znači da zakon ne predviđa poreske olakšice i za kupce prvog stana u staroj gradnji.
Analogno mogućnosti kupca prvog stana u novogradnji da ostvari pravo na refundaciju PDV-a, za kupca prvog stana u staroj gradnji, odnosno stana koji nije prvi put u prometu, postoji mogućnost oslobađanja poreza na prenos apsolutnih prava u iznosu od 2,5%.
Shodno članu 25. Zakona o porezima na imovinu („Sl. glasnik RS”, br. 26/2001… 47/2013) porez na prenos apsolutnih prava na osnovu ugovora o kupoprodaji snosi prodavac. U praksi se, međutim, najčešće u ugovor o kupoprodaji unosi ugovorna odredba da umesto prodavca porez na prenos apsolutnih prava snosi kupac. Kupac prvog stana u staroj gradnji može da se oslobodi plaćanja poreza na prenos apsolutnih prava za površinu koja za kupca prvog stana iznosi do 40 m² i za članove njegovog porodičnog domaćinstva koji od 1. jula 2006. godine nisu imali u svojini, odnosno susvojini stan na teritoriji Republike Srbije do 15 m² po svakom članu. Porodičnim domaćinstvom kupca prvog stana smatra se zajednica života, privređivanja i trošenja prihoda kupca prvog stana, njegovog supružnika, kupčeve dece, kupčevih usvojenika, dece njegovog supružnika, usvojenika njegovog supružnika, kupčevih roditelja, njegovih usvojitelja, roditelja njegovog supružnika, usvojitelja kupčevog supružnika, sa istim prebivalištem kao kupac prvog stana.
#6 Da li postoji mogućnost oslobađanja plaćanja poreza na poklon, ukoliko poklon učini dete prema roditelju?
Zakonom o porezima na imovinu („Sl. glasnik RS”, br. 26/2001… 47/2013) u članu 14. predviđeno je da se porez na nasleđe i poklon plaća na pravo svojine i druga prava na nepokretnosti koje naslednici naslede, odnosno poklonoprimci prime na poklon. Pored nepokretnosti, porez na nasleđe i poklon plaća se i na nasleđeni, odnosno na poklon primljeni gotov novac, štedni ulog, depozit u banci, novčano potraživanje, pravo intelektualne svojine, pravo svojine na vozilu, plovilu, odnosno vazduhoplovu i drugim pokretnim stvarima.
Oslobođenje od plaćanja poreza na nasleđe i poklon predviđeno je za naslednike prvog naslednog reda. Shodno članu 9. Zakona o nasleđivanju („Sl. glasnik RS”, br. 46/95) prvi nasledni red čine ostaviočevi potomci i njegov bračni drug.
Prema tome, roditelj se prema detetu ne nalazi u prvom naslednom redu, već u drugom tako da ne postoji mogućnost oslobađanja plaćanja poreza na nasleđe i poklon, ukoliko poklon učini dete prema roditelju. U članu 19. st. 1. Zakona o porezima na imovinu predviđen je, međutim, vid poreske olakšice, pa tako obveznici koji se, u odnosu na ostavioca, odnosno poklonodavca nalaze u drugom naslednom redu po zakonskom redu nasleđivanja, porez na nasleđe i poklon plaćaju po stopi od 1,5%, umesto po stopi od 2,5%.
NAKNADA ŠTETE
#7 Ko odgovara za štetu koja nastane prilikom sudara motornog vozila sa životinjom?
Slučajevi sudara motornog vozila sa životinjom veoma su česti, a takođe postoji mogućnost prouzrokovanja znatne materijalne štete, te se stoga opravdano postavlja pitanje odgovornosti za štetu.
Prema stavu sudske prakse opasne stvari su one pokretne i nepokretne stvari koje svojim položajem, upotrebom, osobinama ili samim postojanjem predstavljaju povećanu opasnost za okolinu, pa moraju biti nadgledane i upotrebljavane s većom pažnjom. U kategoriju opasnih stvari spadaju i životinje, kako divlje tako i domaće, budući da je njihovo reagovanje nepredvidivo.
Shodno članu 174. Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ”, br. 29/78… 57/89 i „Sl. list SRJ”, br. 31/93) za štetu koja nastane od opasne stvari odgovara njen imalac. Dalje, članom 173. ZOO-a propisano je da se smatra da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
S obzirom na navedeno, za štetu koja nastane od opasne stvari odgovara njen imalac, bez obzira na krivicu, a takođe postoji i pretpostavka uzročnosti, odnosno smatra se da je opasna stvar prouzrokovala štetu. Prema tome, za štetu koja nastane prilikom sudara motornog vozila sa životinjom, odgovara vlasnik životinje, bez obzira na krivicu. Ukoliko je reč o divljoj životinji ili psu lutalici, odnosno u situaciji kada se vlasnik ne može utvrditi, odgovara gradska uprava odnosno lokalna samouprava. Takođe, moguće je da se konstituiše odgovornost lovačkog društva, ukoliko je divlja životinja bila u njihovoj nadležnosti, odnosno ukoliko je životinja vlasništvo lovačkog gazdinstva.
Ipak, kako bi vlasnik motornog vozila mogao da zahteva naknadu štete potrebno je da je poštovao saobraćajne propise, odnosno da je prilagodio brzinu stanju i uslovima na putu. Ukoliko vozač motornog vozila nije poštovao saobraćajna ograničenja, neće moći da zahteva celokupan iznos naknade štete, već će se postaviti pitanje podeljene odgovornosti.
#8 Ko odgovara za štetu koja nastane u slučaju smrti ili telesne povrede na koncertu?
Članom 181. Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ”, br. 29/78… 57/89 i „Sl. list SRJ”, br. 31/93) predviđeno je da organizator okupljanja većeg broja ljudi u zatvorenom ili na otvorenom prostoru odgovara za štetu nastalu smrću ili telesnom povredom koju neko pretrpi usled izvanrednih okolnosti koje u takvim prilikama mogu nastati, kao što je gibanje masa, opšti nered i slično.
Prema tome, za štetu koju neko lice pretrpi na koncertu, a koja se sastoji u smrti ili telesnoj povredi – odgovara organizator koncerta. Odgovornost organizatora koncerta ustanovljena je samo u situaciji da dođe do smrti ili telesne povrede, dok ne postoji odgovornost ukoliko je došlo do oštećenja ili uništenja stvari nekog lica. Organizator koncerta odgovara po principu objektivne odgovornosti, odnosno bez obzira na krivicu. Navedena odredba ustanovljena je s obzirom na činjenicu da prilikom organizovanja priredbi i ostalih koncerata dolazi do okupljanja većeg broja ljudi u otvorenom ili zatvorenom prostoru koji je ograničen, te se prema tome stvara opasnost nastanka izvanrednih okolnosti, kao što su gibanje mase, opšti neredi i slično, a postoje i teškoće utvrđivanja pravog krivca u takvim situacijama.
Organizator koncerta je u obavezi da preduzme sve neophodne mere kako bi sprečio nastanak štetnih posledica.
Prema stavu sudske prakse organizator koncerta je u obavezi da organizuje odgovarajuću redarsku službu radi obavljanja poslova obezbeđenja i održavanja reda na koncertu. Služba obezbeđenja je, između ostalog, ovlašćena da onemogući unošenje na koncert predmeta koji se mogu upotrebiti u nasilničkom ponašanju (pirotehnička sredstva, motke, flaše i sl.), da vodi računa o kapacitetima prostora u kom se održava koncert i da onemogući ulazak lica preko tog kapaciteta, a takođe je ovlašćena da upotrebi i fizičku snagu ako se na drugi način ne može odbiti istovremeni protivpravni napad od sebe ili drugog lica ili napad usmeren na oštećenje ili uništenje imovine, sredstava ili opreme.
#9 Ko odgovara za štetu koju pričini dete do sedam godina dok se nalazi u predškolskoj ustanovi?
Shodno članu 165. Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ”, br. 29/78… 57/89 i „Sl. list SRJ”, br. 31/93) roditelji odgovaraju za štetu koju drugom prouzrokuje njihovo dete do navršene sedme godine, bez obzira na svoju krivicu.
S obzirom na navedeno, roditelji po pravilu uvek odgovaraju za štetu koju pričini njihovo dete do 7 godina, nezavisno od krivice. Ukoliko je, međutim, štetu pričinilo dete dok je bilo povereno drugom licu ne postoji odgovornost roditelja za štetu. Drugim licem se smatra staratelj, škola ili druga ustanova ili lice kome je dete bilo povereno na čuvanje.
Prema tome, ukoliko je štetu pričinilo dete dok se nalazilo u predškolskoj ustanovi, ne postoji odgovornost roditelja za štetu, već postoji odgovornost predškolske ustanove, jer je u vreme deliktne radnje maloletnik bio pod njihovim nadzorom. Predškolska ustanova se, međutim, može osloboditi odgovornosti ako dokaže da su nadzor vršili na način kako su bili obavezni i da bi šteta nastala i pri brižljivom vršenju nadzora. Mogućnost oslobađanja predškolske ustanove postoji i ako je šteta nastala usled lošeg vaspitanja maloletnika, rđavih primera ili poročnih navika koji su mu roditelji dali. Ukoliko je predškolska ustanova i nadoknadila štetu koju je prouzrokovalo dete dok se nalazilo pod njihovim nadzorom, može da zahteva regres od roditelja pod uslovom da su dokazali da je šteta nastala usled lošeg vaspitanja, rđavih primera i poročnih navika. Ukoliko roditelji žive u zajedničkom domaćinstvu, regres se može zahtevati od oba roditelja, a ukoliko su razvedeni regres se može zahtevati od roditelja kome je dete povereno.
PREKRŠAJNO PRAVO
#10 Ukoliko je prekršaj učinjen vozilom B kategorije, da li se vozačka dozvola oduzima za sve kategorije vozila?
Zaštitna mera zabrane upravljanja motornim vozilom izriče se učiniocima pojedinih prekršaja koji su predviđeni Zakonom o bezbednosti saobraćaja na putevima („Sl. glasnik RS”, br. 41/2009… 32/2013).
Prema članu 52. ranije važećeg Zakona o prekršajima („Sl. glasnik RS”, br. 101/2005… 111/2009) svrha zabrane upravljanja motornim vozilom sastoji se u tome da se učiniocu prekršaja zabrani upravljanje motornim vozilom.
Prema stavu sudske prakse, koji se tada primenjivao, zaštitna mera zabrane upravljanja motornim vozilom izriče se bez označavanja vrste i kategorije motornih vozila. Prema tome, ukoliko lice učini prekršaj koji je predviđen Zakonom o bezbednosti saobraćaja na putevima, dok je upravljao motornim vozilom B kategorije, izreći će mu se zaštitna mera zabrane upravljanja motornim vozilom za sve kategorije vozila. Prema tome, ukoliko lice poseduje i vozačke dozvole A i C kategorije, navedenom merom će se izreći zabrana upravljanja i tim kategorijama vozila. Raniji stav sudske prakse bio je da ukoliko sud u svojoj presudi navede da se vrši zabrana upravljanja motornim vozilom i naznači da se radi o motornom vozilu B kategorije, čini povredu materijalnog prava i to u korist lica koje je izvršilo prekršaj.
Novim Zakonom o prekršajima („Sl. glasnik RS”, br. 65/2013), koji je počeo da se primenjuje od 1. marta 2014. godine, u članu 58. predviđeno je, međutim, da se zabrana upravljanja motornim vozilom sastoji u tome da se učiniocu privremeno zabrani upravljanje motornim vozilom određene vrste ili kategorije.
Prema tome, za učinioce koji su prekršaj učinili pre stupanja na snagu novog Zakona o prekršajima, oduzima se vozačka dozvola za sve kategorije vozila, a za učinioce prekršaja koji prekršaj učine posle stupanja na snagu novog Zakona o prekršajima, oduzima se vozačka dozvola za određenu vrstu i kategoriju. Zaštitna mera zabrane upravljanja motornim vozilom može se izreći u trajanju od trideset dana do jedne godine.
#11 Da li je okrivljeni koji je propustio da u roku izjavi žalbu na presudu Prekršajnog suda u potpunosti izgubio to pravo?
Okrivljeni ima pravo da izjavi žalbu na presudu Prekršajnog suda u roku od osam dana od dana dostavljanja presude. Ukoliko, međutim, okrivljeni propusti ovaj rok, to ne znači da je u potpunosti prekludiran u vršenju ovog prava.
Prema članu 138. Zakona o prekršajima („Sl. glasnik RS”, br. 65/2013), okrivljenom koji iz opravdanih razloga propusti rok za izjavu žalbe na odluku, sud, odnosno organ uprave koji vodi prekršajni postupak, rešenjem će dozvoliti vraćanje u pređašnje stanje radi izjave žalbe, ako u roku od osam dana od dana prestanka uzroka zbog kojeg je propušten rok podnese molbu za vraćanje u pređašnje stanje i ako istovremeno s molbom preda i žalbu.
Nakon proteka roka od mesec dana od dana propuštenog roka za žalbu ne može se tražiti povraćaj u pređašnje stanje. Rok od mesec dana predstavlja objektivni rok, čijim protekom okrivljeni u potpunosti gubi pravo na podnošenje žalbe, nezavisno od toga što još nisu prestali razlozi koji su prvobitno doveli do propuštanja roka za žalbu. Kada je reč o opravdanosti razloga, sud će u svakom konkretnom slučaju ceniti da li će dozvoliti povraćaj u pređašnje stanje, a opravdanim razlogom mogla bi se smatrati bolest, smrt člana uže porodice i sl.
Molba za povraćaj u pređašnje stanje ne zadržava izvršenje odluke, ali je sud, ceneći sve okolnosti, u mogućnosti da odluči da zastane sa izvršenjem do donošenja odluke o žalbi ukoliko smatra da je to neophodno.
#12 Da li se vlasnik ugostiteljskog objekta može kazniti za prekršaj ukoliko gosti ugostiteljskog objekta ugrožavaju javni red i mir?
Članom 9. Zakona o javnom redu i miru („Sl. glasnik RS”, br. 51/92… 85/2005) predviđeno je da će se onaj ko u obavljanju ugostiteljske delatnosti propusti da upozori lice koje narušava javni red i mir u ugostiteljskom objektu ili bez odlaganja o tome ne obavesti organ unutrašnjih poslova, odnosno radnika milicije radi uspostavljanja javnog reda i mira, kazniti novčanom kaznom do 20.000 dinara ili kaznom zatvora do 40 dana.
Dalje, članom 11. Zakona o javnom redu i miru („Sl. glasnik RS”, br. 51/92… 85/2005) propisano je da ko pri prometu alkoholnih pića koja se troše na licu mesta daje alkoholno piće očigledno pijanom licu ili maloletnom licu koje nije navršilo 16 godina života – kazniće se novčanom kaznom do 10.000 dinara ili kaznom zatvora do 30 dana.
S obzirom na navedeno, vlasnik ugostiteljskog objekta odgovaraće za prekršaj ukoliko gosti ugostiteljskog objekta ugrožavaju javni red i mir, ali je potrebno da se ispune odgovarajuću uslovi. Vlasnik ugostiteljskog objekta je u obavezi da upozori lica koja ugrožavaju javni red i mir da ne mogu da se ponašaju na takav način. Ukoliko, međutim, i nakon upozorenja lice nastavi da remeti javni red i mir, vlasnik ugostiteljskog objekta je u obavezi da bez odlaganja o tome obavesti policiju, a u cilju uspostavljanja javnog reda i mira.
Odgovornost vlasnika ugostiteljskog objekta konstituiše se i u slučaju da u svom objektu nastavlja da služi lice alkoholom, ako je očigledno da se lice već nalazi u pripitom stanju.
Navedene odredbe su ustanovljene kako bi se stvorila saradnja između vlasnika ugostiteljskih objekata i policije, a sve u cilju sprečavanja narušavanja javnog reda i mira i ugrožavanja spokojstva građana.